“U Panonskoj niziji, mekoj i zelenoj, negde ispod žita, vekovima već klija depresija koja čoveka podstiče da podigne ruku na sebe,da tako nađe izlaz iz samo njemu poznatog teškog života.”

 

Ne prođe dan, a da ne čujemo ili pročitamo u vestima da je neko izvršio samoubistvo, bilo da se predozirao lekovima, obesio ili je koristio neki oštri predmet. Životne dobi variraju, razlozi se pretežno samo nagađaju.

Po statistici, u Vojvodini je najveći broj samoubistava u odnosu na ostale delove Evrope. Mnogobrojni psiholozi, pesnici i sociolozi pokušavaju objasniti zašto je ovo tako česta pojava,ali se sve nekako svelo samo na statistiku i nagađanja. Podužoj listi “okidača” na kojoj dominiraju usamljenost, bolest, teško materijalno stanje, stručnjaci poslednjih godina dodaju i - nagle meteorološke promene.

Šta je sa individualnim razlozima, sa čovekom, kao ljudskim bićem sa osećanjima, mozgom, neuronima? Odgovor je jednostavan: ovo je Balkan. Ljudi su usamljeni, guše se u osećaju bespomoćnosti i odbačenosti, nemaju kome da se obrate ili se stide da traže pomoć i izlaz iz beznađa.
Dok je u drugim zemljama imati svog ličnog psihijatra ili psihologa stvar prestiža, kod nas je obrnuta situacija.
Na ovom prostoru je još uvek sramota i ispod časti potražiti savet psihijatra ili psihologa. Na žalost, ko to i uradi, odmah je od strane okoline “obeležen” kao ludak.

A primeri su alarmantni: devojčica od 14 godina se predozirala lekovima, jer su joj ukrali novi mobilni telefon, majka-po 9. put se predozirala, jer joj sin ne posvećuje dovoljno pažnje, žena od 65 godina se predozirala zbog samoće, čovek od 60 godina se obesio, jer se nije mogao pomiriti sa svojom bolešću…… razloga ima hiljadu, ali nikome od njih nije palo na pamet, da porazgovara sa nekim stručnim licem o svojim najdubljim problemima, o svojim “demonima”. Svaki čovek na ovom svetu se bori sa sopstvenim “demonima”, samo što je neko jači, a neko slabiji.

A lek je krajnje jednostavan-jedan razgovor menja sve…..