Bečejac Bojan Biga (24) uspešan je sportista, trenira džudo i bodi bilding, u teškim kućnim poslovima zajedno sa bratom pomaže samohranoj majci, a u slobodno vreme koristi računar, druži se sa knjigama, sluša muziku, ponekad izađe sa prijateljima… Reklo bi se mladić kao i svaki drugi. Međutim, nije baš tako. Bojan sve to postiže i ako je osoba sa invaliditetom.

 

Bojanu Bigi su neposredno posle rođenja, zbog tumora, izvađena oba oka i ugrađene očne proteze. Posle operacija kao tretmani usledili su hemoterapija i zračenje pa Bojan danas, zbog oštećenja očnih duplji, mekog i koštanog tkiva u njima i oko njih, ima problema sa očnim protezama koje nosi više od 20 godina.

Naime, pri svakom većem fizičkom naporu, prilikom rada u kući ili treniranja, neretko se dešava da proteze ispadnu. Istose ponekad dešava i u stanju mirovanja usled refleksnog trzaja mišića očne duplje, koji su vremenom atrofirali i nepravilno rade.

Za ove Bojanove probleme postoji rešenje na klinici „MB Gama medicina“ u Beogradu. Četiri operacije na ovoj klinici koje bi protezama vratile funkcionalnost a Bojanu normalan psihofizički razvoj i elementarno korektan socijalni kontakt zbog trenutno prisutnih deformiteta orbitalne regije, koštaju 915.000 dinara (oko 9.000 evra), koje njegova porodica na žalost nema.

- Ove operacije bi trebalo da obavim što pre, jer će u suprotnom doći do toga da očne proteze neće moći da ostanu na svom mestu, a bez njih moj izgled ne bi ni najmanje bio prijatan za ljude koji bi me sigurno izbegavali – rekao je Bojan Biga. Na žalost, kao i većina mladih u Srbiji, nisam zaposlen, a po zanimanju sam fizioterapeut sa srednjom medicinskom školom. Primanja od kojih živimo su majčina plata i novčana pomoć od 22.000 dinara koju dobijam od države kao osoba sa invaliditetom. Ono što me ispunjava u ovoj situaciji i što me gura da idem dalje i da se borim je sport kome sam apsolutno posvećen i koji čini da se osećam kao svaki drugi mladi čovek. Pored porodice i prijatelja, sport mi daje snagu i volju da izdržim. Kako nisam u mogućnosti da platim operacije u Beogradu koje će mi vratiti dostojanstvo, prinuđen sam da se ovim putem obratim ljudima dobre volje da mi finansijski pomognu – rekao je Biga.

U Bojanovim očima ne možete videti sjaj jer nosi proteze, ali ako mu priđete samo na metar razdaljine, osetićete žestoku pozitivnu energiju kojom zrači, neopisivu želju za životom i običnim, malim ljudskim radostima.

Naravno, za sve tvrdnje u ovom tekstu Bojan Biga poseduje neophodnu dokumentaciju.

Namenski žiro račun na koji svako po sopstvenim mogućnostima može uplatiti novac za operacije koje će Bojanu Bigi vratiti dostojanstvo otvoren je kod banke Inteza, broj je:
160-256-84 sa pozivom na broj 5610200027885-17.

Jedina želja – stalan posao

I pored svih zabluda i predrasuda koje još uvek vladaju u Srbiji kada se govori i misli na osobe sa invaliditetom u Srbiji, postoje svetli primeri koji svojom neverovatnom energijom ruše sve prepreke pred sobom i dostižu velike domete koji su za većinu osoba bez invaliditeta nedostižne.

Jedna od njih je svakako i Borislava Beba Perić-Ranković, Olimpijska vicešampionka iz Pekinga 2008. godine, dvostruka uzastopna šampionka Evrope u stonom tenisu, članica Upravnog odbora Paraolimpijskog komiteta Srbije i članica Stručnog saveta Ministarstva omladine i sporta. Njenim stopama krenuo je i Bojan Biga, osoba sa invaliditetom iz Bečeja, koji bez obzira što je slep, angažovanjem, pozitivnim razmišljanjem i velikom energijom, traži svoje mesto pod suncem.

Bojan Biga, osoba sa invaliditetom još uvek nije poznat široj javnosti kao Borislava Beba Perić-Ranković, ali ima šanse da i on bude jedan od poznatih Bečejaca. Naime, u razgovoru sa Bojanom koji je slep od ranog detinjstva, oseća se jaka pozitivna energija i želja za uspehom, bez obzira na invaliditet.

Bojan Biga rođen je 1987. godine i od rođenja je imao problema sa vidom. Imao je tumor na oba oka, medicina nije mogla mnogo da mu pomogne i ostao je slep. Detinjstvo nije proveo kao i sva ostala deca. Igrao se sa decom iz komšiluka dok drugi mališani nisu mogli da prihvate njegovu različitost. Osnovnu školu za slepe i slabovide završio je u Zemunu, a srednju medicinsku u Beogradu. Posle školovanja vratio se u Bečej i najviše vremena provodi kod kuće i na Tisi. „Nisam se dalje školovao jer nemam interesovanja za fakultete koje obično upisuju slepi i slabovidi – pravni, filozofski ili filološki. Imam drugih ambicija, ali na žalost to ne mogu da ostvarim jer sam slep. Zanimaju me informatika i vojna škola, ali to je u ovom trenutku za mene nedostupno. Informatiku bi mogao da upišem bez problema, ali znam da na poslednjoj godini studija dolaze stvari kojima slepi još uvek nemaju pristup, a pre svega radi se o operativnom sistemmu ’Juniks’. O vojnoj školi da i ne pričam, a želja mi je bila da budem pilot. Trenutno vreme provodim radom na računaru, slušanjem muzike, pomaganjem majci u kući i radovima na Tisi koje mogu da obavljam“.

Govoreći o diskriminaciji osoba sa invaliditetom Biga je rekao da ona postoji, ali da je nije često osećao na svojoj koži. „Ono što se dešavalo pre osnovne škole i kada su me deca zvala ’ćoravim’i ’zrikavim’ ne računam u diskriminaciju jer smo tada imali pet, šest godina i nismo mnogo znali o životu. U osnovnoj i srednjoj školi nisam imao neprijatnosti jer su svi učenici bili slepi i slabovidi. Bilo je čarki, ali su to bile obične učeničke svađe. Što se Bečeja tiče ne mogu mnogo da polemišem jer ovde i nemam neko društvo, ne izlazim u grad i ne krećem se mnogo. Društvo i prijatelji iz škole su mi u Beogradu i kada odem tamo izlazim sa drugovima, ali ne osećam nikakvo neprijateljstvo od strane drugih ljudi. Beograd je veliki grad u kojem ima mnogo slepih osoba i ljudi su se jednostavno navikli na nas“.

Biga je mladić koji ima mnoga interesovanja i koji upražnjava stvari koje su za slepu osobu nisu lako izvodljive – vožnja čamca, bicikla, traktora, korišćenje računara o čemu je i snimljen kratkometražni film. „Nije to baš sve tako kao što je predstavljeno. Mogu da vozim čamac, ali da neko sedi pored mene i govori mi gde da vozim. Bicikl mogu da vozim po dvorištu gde poznajem teren, a ne da vozim po gradu, a isto je i za vožnju traktora. Računar koristim svakodnevno, posedujem govorni softver i u većoj meri ga koristim da čitam knjige, vesti, novine, da šaljem i primam poštu i slušam muziku. Ima i stvari koje su mi nedostupne za sada jer nemam potrebne softver“.

Problem nezaposlenosti osoba sa invaliditetom pogađa i Bojana, iako je završio za fizioterapeuta ne može da nađe posao u struci. „U Jodnoj banji sam odradio pripravnički staž, ali posle toga nisam uspeo da nađem zaposlenje. Pisao sam molbe na mnoge adrese, vodio sam razgovore u Domu zdravlja ali od toga nije bilo ništa. Pismom sam se obratio i lokalnoj samoupravi ali nisam dobio nikakav odgovor. Voleo bih da se zaposlim jer mi je novac potreban da bi mogao da kupim pomagala koja su mi potrebna, sisteme za orijentaciju i navigaciju, softvere za računar koji koštaju toliko da o nabavci ne mogu ni da razmišljam. Niko u ovoj opštini, ali i u državi ne razmišlja o tome kako da te stvari približi nama slepima“.

U Bečeju saobraćajna infrastuktura, a posebno trotoari, nisu prilagođeni svim ljudima. Najviše problema imaju slepi i slabovidi i osobe sa invaliditetom koje koriste kolica. Ipak, nije to glavni razlog zbog čega teško možete videti slepu osobu ili osobu sa invaliditetom u kolicima na ulicama grada. „Bečej nije toliko ’tehnički’ nepristupačan koliko je ljudski faktor u pitanju. Kada sam u Beogradu ne sekiram se mnogo jer znam da će mi neko prići i prevesti me preko ulice. Čisto sumnjam da bi u Bečeju, kada bi stajao sa belim štapom na raskrsnici, neko prišao i pomogao mi da pređem ulicu. Ljudi koji bi me videli prvo bi pomislili da je to neka ’zezancija’. U to sam skoro siguran. Zbog toga kada treba da odem negde uglavnom me voze brat ili otac“.


Na pitanje šta čini Savez slepih i slabovidih Vojvodine, ogranak u Bečeju, za svoje sugrađane koji su izgubili vid Biga je rekao: „Ogranak je neaktivan, član sam pokrajinskog saveza. Najvažnija stvar koju nam nudi savez je ’zvučna’ biblioteka u Novom Sadu koja je najbolja na prostoru bivše SFRJ. Materijal možemo da naručimo i stiže nam pouzećem. Pored toga u članskoj karti saveza imam mogućnost da šest puta godišnje besplatno putujem drumskim, železničkim i avio saobraćajem na teritoriji Srbije. Koristim pogodnosti autobuskog saobraćaja i ništa više jer ne znam gde bih avionom putovao po Srbiji. Mislim da je to malo, i da bi savez kao spona između nas i države trebalo da učini nešto više, pogotovo za nas u manjim gradovima. Da živim u Novom Sadu imao bih mnogo više pogodnosti, ali to nije tako“.

Govoreći o planovima u životu Bojan Biga je apostrofirao samo jednu stvar: „Voleo bih da se zaposlim u struci, da imam svoj dinar i da mogu da planiram život“.

Interesovanje za džudo

U decembru 2009. godine Bojan Biga je počeo da trenira džudo u DžK Mladost. Kaže da ga to ispunjava i da želi da ovlada ovom borilačkom veštinom: „Džudo me interesuje i sa moje tačke gledišta ide mi solidno. Naravno, trener najbolje zna da li i koliko napredujem, ali ono što osećam kao najbolje je što su me svi u klubu prihvatili, što se svi trude da mi pokažu, objasne i pomognu u učenju tehnika. Moja želja za učenjem nije sporna i nadam se da ću daleko dogurati“, rekao je Biga.

U prvom razgovoru za Bečejski mozaik sa Borislavom Bebom Perić Ranković (februar 2004. godine), iako je tada počinjala da se bavi stonim tenisom, više kroz šalu bilo je reči o mogućnosti da jednog dana zaigra ping-ping pong na olimpijskim igrama. Beba ne samo da je zaigrala u Pekingu nego je osvojila srebrnu medalju.

U nezvaničnom razgovoru sa Bigom spomenute su Paraolimpijske igre u Rio de Ženeiru 2016. godine. Osećale su se dobre vibracije i želja da u Brazilu bude i mladi Bečejac.

Da li je Bojan Biga sledeći osvajač medalje iz Bečeja na Paraolimpijskim igrama?

Čuda su moguća. I dešavaju se.

 

Izvor: Radio Active