Specijalista ginekologije i akušerstva Zoran Kikić ističe da postoje brojne predrasude i pogrešna uverenja kada je u pitanju seksualnost osoba sa invaliditetom.


"Naišao sam nedavno na tekst jedne žene, koja je pokušavala da razjasni neke nedoumice. Ljudi su je pitali: "Da li vi uopšte imate želju za seksom? Da li masturbirate? Da li vas boli za vreme odnosa? Koje poze praktikujete za vreme odnosa? Da li doživljavate orgazam?" Ona je svoj odgovor napisala u jednoj maloj rečenici: "Ako uklonite invaliditet, ako ga zanemarite, ispod su iste potrebe".

Seksualnost je i inače tabu tema, a ako govorimo o seksualnosti osoba sa invaliditetom, onda je ta tema još zatvorenija. Seksualnost je sastavni deo života svake osobe, pa tako i osoba sa invaliditetom. Međutim, društvo odbija činjenicu da osobe sa invaliditetom mogu voleti svoje telo i uživati u njemu, tako da se o ovoj temi ne govori, ne piše, pa čak ni ne razmišlja.

Tatjana Stojšić Petković, psihološkinja i aktivistkinja za prava osoba sa invaliditetom smatra da je seksualnost osoba sa invaliditetom, na žalost i neopravdano "gurnuta u zapećak"
"Javnost smatra da osobe sa invaliditetom mogu da imaju sve potrebe, ali da su im potrebe za zadovoljenjem nekih emotivnih ili seksualnih želja kao poslednja rupa na svirali. Namerno tako kažem zato što vrlo često i same osobe sa invaliditetom to guše kod sebe. Naravno ovo nije generalizovanje, jer u praksi imamo potpuno drugačije priče, ali uglavnom je to tako."

Doc. dr Daniela Tamaš sa katedre za Medicinski fakultet u Novom Sadu napominje da je govoriti o seksualnosti nešto što je potpuno prirodno i normalno jer je seksualnost neodvojivi deo života svih nas, kao emocija, kao potreba, kao biološka i fiziološka pojava, ali da sam invaliditet i priroda ometenosti u velikoj meri i na razne načine sputavaju osobe sa invaliditetom u ostvarivanju ovih životnih struktura. "Tako se recimo kod jednog broja mladih ljudi sa teškim oblikom autističnog spektra, a koji su fizički i fiziološki razvijeni, nikada ne ispoljava ni jedan vid seksualnog ponašanja koji je u skladu sa njihovim godinama", kaže Tamaš i dodaje da su ograničavajući faktori pre svega vreme nastanka ometenosti ili invaliditeta, tip ometenosti ili invaliditeta i intenzitet ispoljavanja simptomatologije, kao i da se ne suočavaju sa istom problematikom osobe sa senzornim oštećenjima, sa intelektualnim, sa motoričkim smetnjama ili višestrukom ometenošću. 

Nenad Krbavac, predsednik Udruženja paraplegičara Banata otkriva da čak i među kvadriplegičarima ili paraplegičarima postoje razlike u seksualnoj sposobnosti.
"Seksualna sposobnost osoba sa paraplegijom u odnosu na sposobnost osoba sa kvadriplegijom ima brojne razlike. Takođe nisu ni sve paraplegije iste i različito se ispoljavaju, tako da je sve to prilično specifično", kaže Krbavac i dodaje da osobe sa invaliditetom najčešće dolaze do odgovora putem interneta ili od drugih osoba sa invaliditetom.
"Ljudi se obraćaju najčešće onoj osobi za koju smatraju da im je najsličnija, bar što se tiče stanja u kojoj se nalazi. Sve to kako bi dobili odgovore, savete i tako eventualno rešili neke svoje probleme oko emotivnih veza i same seksualnosti."

Tatjana Stojšić Petković je mišljenja da je lakše osobama sa invaliditetom u većim mestima u odnosu na osobe sa invaliditetom koje žive u manjim mestima i gde na njih gledaju kao na "sedmo svetsko čudo".
"Potpuno je različito i kada se neko razvija i kada neko upoznaje svoje telo već sa invaliditetom i nema neko drugačije iskustvo. Te osobe, iz moje prakse, teže stupaju u emotivne veze i uopšte imaju više poteškoća sa svojom seksualnošću. Mislim da je uzrok tome i što ih roditelji, okruženje, društvo, pa i Država, najčešće vide kao aseksualna bića i drže ih pod nekom vrstom "staklenog zvona". Sa druge strane, kod osoba koje su stekle invaliditet jako puno zavisi da li su imali, odnosno da li imaju partnera ili ne i da li je taj partner i dalje spreman da "prihvati" tu osobu sa invaliditetom."
Stojšić Petković kaže da nema mesta patetici i sažaljenju prema osobama sa invaliditetom jer upravo to vodi u neku drugu sferu koja ne može da bude pozitivna i koja na neki način hrani tu teoriju da su osobe sa invaliditetom aseksualne.

Doc. dr Daniela Tamaš napominje da svest o sopstvenom invaliditetu često može da utiče negativno i na sopstveno samopouzdanje osoba sa invaliditetom.
"Često se, što zbog ličnih psiholoških razloga, što zbog uticaja sredine osobe sa invaliditetom doživljavaju kao manje atraktivne, ili uopšte manje vredne da bi uspostavile takve interakcije. Jer ipak, mi smo konzervativno društvo, i uprkos značajnim promenama koje su se dešavale u nekoj kolektivnoj svesti, još uvek vladaju negativni stavovi i predrasude prema seksualnosti osoba sa invaliditetom. Mada, negde, situacija se menja na bolje", zaključuje Tamaš.

U Holandiji, Švajcarskoj, Nemačkoj, pa čak i Češkoj postoje posebni programi za osobe sa invaliditetom, koje mnogi ne shvataju, pa čak i osuđuju. Radi se o mogućnosti da doktor pacijentu, odnosno osobi sa invaliditetom koja dokaže da ne može da se seksualno zadovolji na drugi način, "prepiše" seksualnu asistenciju". Ovako otvoren pristup na našim prostorima sigurno neće zaživeti, bar još neko vreme, možda i nikad, ali vreme je da se trgnemo i shvatimo da arhitektonske barijere nisu jedine i najveće prepreke sa kojima se suočavaju osobe sa invaliditetom. Mnogo veće, pa čak i nepremostive barijere su one „nevidljive“.

 

 

Objavljeni medijski sadržaji su nastali u okviru projekta "Otvoreno i bez tabua" koji je sufinansiran iz budžeta Republike Srbije - Ministarstva kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.