Intervju: Dario Tenžera, autor knjiga „Potiska vila“ i „U plamenu“

 

 

Poslednjih dana prošle 2020. godine, objavljena je druga po redu zbirka pripovedaka Novobečejca, Daria Tenžere, koja nosi naslov „U plamenu“. 

Njegov prvenac „Potiska vila“ svetlost dana ugledao je septembra 2017. godine, a još tada nam je Dario obećao da će nastaviti sa pisanjem i da je radni naslov naredne zbirke priča “(ne)podobni” pokušaj”. 

 

 

-Da li to znači da si promenio naslov ili možda kontekst samih priča?

Rečima Foksa Moldera iz kultne serije “Dosije Iks”: istina je negde tamo. U ovom slučaju, nije se desilo ni jedno, ni drugo, već, nešto sasvim treće. Zaista sam pisao i napisao zbirku priča koja se zove “(ne)podobni pokušaj”. Ona je trebalo da bude moja druga knjiga, međutim, kada sam je pročitao u celosti osetio sam da nešto manjka, da nešto tu nije baš onakvo kakvo bih ja želeo da bude i vratio sam je u fioku mog radnog stola. Za to vreme, dok se odigravala ta moja privatna, mala dilema u vezi sa „pokušajem“, nastajala je ova zbirka. Tako se desilo da u trenutku kada sam prelomio da „(ne)podobni pokušaj“ nije još zreo za objavljivanje, ipak, imam spreman rukopis koji može i treba da ugleda svetlost dana i da se predstavi čitalačkoj publici. Tako da, jednog dana, nadam se relativno uskoro, i „(ne)podobni pokušaj“ će biti objavljen, a do tada, pred čitaocima je „U plamenu“. 

-Dok si se u prvoj knjizi najviše poigravao sa mesecom, srebrom i magijom koje te reči nose, šta si hteo da postigneš i izazoveš kod čitalaca svojom drugom zbirkom pripovedaka? 

Ova nova knjiga je prošla kroz različite faze u svom nastanku. U jednom trenutku, imao sam ideju da je nazovem „Buncanje“ ili „Delirijum“ ili... Ideje su se rojile vođene, upravo, tonom i motivima knjige. Na koncu, odlučio sam se za „U plamenu“ budući da plamen značajno figurira u većini pripovedaka. Tamo gde je „Potiska vila“ bila epska, „U plamenu“ je lirska knjiga. Tamo gde je „Vila“ bila praćena vodom, rekom i mesečinom, „U plamenu“ je definisana vatrom, nebom i plamenovima Hefestovim (kako se u jednoj od priča i kaže). Ove dve knjige i sadržinski i formalno, čak, i vizuelno, stoje na dva suprotna pola iste emocije. Ako hoćete, dva različita pristupa ženi, zaljubljivanju i ljubavi.

-U prvoj knjizi, glavni junak ume da se probudi kraj voljene žene, pa čak i da fizički provodi vreme sa njom, a stiče se utisak da u ovoj drugoj zbirci On više mašta, ne usuđujući se da joj prizna, da je nazove, da joj kaže...?

U drugoj zbirci, fokus je pomeren dublje u srž naratora. Dok je u „Potiskoj vili“ narator govorio o tome šta se događa, pa, tek potom postavljao sopstveni odnos prema tome, u zbirci koja je sada pred čitaocima, on govori o tome kako on oseća i doživljava voljenu ženu. Fakti, činjenice, događaji su tu dati samo u naznakama. Pažljiviji čitalac možda bi i mogao da rekonstruiše tok događaja o kojima se (ne) govori u samo tekstu. Ali, to, u suštini, i nije bitno. Bitna je samo emocija. Ostalo su tehnička pitanja.

-Kada smo razgovarali o „Potiskoj vili“ rekao si da se kroz tvoje priče oseti to da je muškarcu potrebna žena da bi bili u ravnoteži. Ali glavni junak nikako da se emotivno i fizički "ostvari" i pruži nama, čitaocima "srećan kraj", a ne samo putovanje ka njemu. Zašto?

Putovanje je često mnogo bitnije od samog cilja. Kroz iskušenja, kroz potragu, kroz dijalog sa samim sobom, čovek postaje ono što je njegov puni potencijal. Tek kada se ta celina zaokruži može se govoriti o zaokruživanju celine sa drugim. Takođe, „srećan kraj“ je svojstven holivudskim filmovima. Tamo se glavni junak poljubi sa svojom draganom i, onda, zajedno odjašu u zalazak sunca. Ipak, ima ponešto od tog famoznog „happy end“-a i u onom „čuvaj se“ koje moj neimenovani govornik upućuje svojoj vatrom okrunjenoj dragoj.

-Da li nam i kada spremaš narednu knjigu i šta možemo da očekujemo?

Ja, svakako, nisam prestao da pišem. Vredno radim i kuckam i sasvim je sigurno da će biti i treće knjige. Kao što rekoh na početku, „(ne)podobni pokušaj“ je tu negde, skoro pa gotov, a i mimo njega ima materijala i biće ga još u vremenu budućem, te nemam sumnje da će biti još knjiga u godinama koje su pred nama. Što se očekivanja tiče, ni sam nisam siguran kako da odgovorim na to. Dok ne završim, uglavnom, i ne znam na šta će ličiti to što pišem. Često se i sam iznenadim rezultatima i nesumnjivo će tako biti i ovog puta.

-Epidemiološka situacija nam u većini slučajeva diktira tempo i dinamiku realizacije skoro svih dešavanja, ali ipak, kada možemo očekivati promociju knjige?

Epidemija jeste prilično pomerila tokove naših života, ali ono što je definitivno jeste da će književno veče biti i plan je da bude održano u Domu kulture u Novom Bečeju. To su, za sada, jedine stvari koje se mogu reći sa ikakvom sigurnošću. No, ništa ne traje večno, pa neće ni ova pošast. Čim se steknu uslovi, nadamo se što pre, biće i prezentacija knjige. Publika će, naravno, biti blagovremeno obaveštena o svim detaljima.

-Piščeva je "zadnja", pa, kaži nam nešto što nisi još nikom rekao.

Ovo je, možda, i najteže pitanje u ovom intervjuu. Uglavnom, kada poželim da kažem nekome nešto što nikome nisam rekao, ja napišem knjigu. Ili priču. Ili nešto treće. Pisanje je moj beg od realnosti, ali i alat koji mi pomaže da izađem na kraj sa svakodnevicom. Toplo preporučujem svakome ko voli pisanu reč da se okuša i kao pisac. Prvi pokušaji, najverovatnije, biće loši. Ali, to je veština koja se gradi. Treba mnogo vremena dok se ne pronađe sopstveni izraz, sopstveni jezik i način komuniciranja sa čitaocem. Ali, neverovatan je osećaj kada u ruke uzmeš knjigu koju si sam napisao. Pomalo je kao da posmatraš deo sebe koji će ostati za večnost. Književnost je najbliže besmrtnosti što ćemo iskusiti. To je naša mala besmrtnost.

 

Knjiga „U plamenu“ je objavljena uz finansijsku podršku Mesne zajednice i opštine Novi Bečej u okviru Fonda za podršku programa u kulturi za 2020. Godinu, a izdavač je Dom kulture opštine Novi Bečej. 

Dario Tenžera rođen je 1991. godine u Sarajevu. Osnovnu i srednju školu završio je u Novom Bečeju, a diplomirao je na Pravnom fakultetu novosadskog univerziteta. Bavi se pozorištem kao glumac amater od osnovne škole, a pisanjem od srednjoškoslkih dana. Do sada je objavio jednu zbirku pripovedaka, Potiska vila, 2017. godine, u izdanju Banatskog kulturnog centra iz Novog Miloševa. Ovo mu je druga zbirka pripovedaka.