Analizu knjige "Žena crvene kose", Orhana Pamuka, napisala Ljiljana Jovanov, profesorka književnosti iz Novog Bečeja.

   

     Žena crvene kose je roman podeljen u tri dela. Osnovni motiv ovog romana, koji se prožima kroz sva tri dela je odnos između oca i sina. Takav odnos, povlači za sobom ostale događaje koji su isprepleteni toliko da čitaocima ne samo da otvara želju za daljim čitanjem, već predstavlja jedan sasvim novi svet pun mitova i stvarnosti.

     Glavni junak Džem u prvom delu knjige počinje svoju ispovest i pripoveda nam o tome šta se desilo sa njegovim ocem te 1985. godine. Kako je njegov otac držao apoteku, Džem mu je svako veče nosio večeru. Tamo su se skupljali očevi partijski prijatelji zbog kojih nije uspevao da provodi vreme sa ocem, već se odmah vraćao kući. Jednom prilikom kada mu je nosio večeru, video je oca poslednji put, jer se on nije više vratio kući. Napustio ih je i otišao. Džem je morao da se zaposli negde, kako bi mogao sebi da plaća školovanje, jer majka nije mogla sama, a sve je više bio bliži studijama. Tog leta zaposlio se kod majstora Mahmuta kao bunarski pomoćnik koji ga odvodi na uzvišicu blizu kasabe Ongoren da kopaju bunar i pronađu vodu. Tog trenutka se menja Džemova sudbina. Sve što se tamo dešava utiče na njegovu budućnost, ali i prošlost. Tamo upoznaje i ženu crvene kose, koja ostavlja veliki utisak na njega i koju ne može da zaboravi. Iako starija od njega, u Džemu budi ljubav, koju on prvi put oseća, i ne može da prestane da misli na nju. Žena crvene kose je itekako povezana sa njegovom sudbinom, jer će mu na kraju romana ona i presuditi.
     Drugi deo romana govori o Džemovom povratku kući. Međutim, to nije uobičajeni povratak. Kako su dugo kopali,

Biografija Orhana Pamuka

Orhan Pamuk rođen je u Istanbulu 1952. godine. Iako je u detinjstvu maštao da postane slikar, aktivno se posvetio pisanju. Izdavačka kuća Milijet dodelila mu je 1979. godine nagradu za rukopis prvog romana Dževdet-beg i njegovi sinovi, a godinu dana kasnije dobio je prestižnu nagradu koja nosi ime slavnog turskog pisca Orhana Kemala.
Dobitnik je Nagrade za mir knjižara Nemačke za 2005. godinu. Godine 2006. dodeljena mu je Nobelova nagrada za književnost. Iste godine odlikovan je francuskim Ordenom viteza reda umetnosti i književnosti. Počasni je član Američke akademije umetnosti i književnosti.

nisu nikako uspevali da pronađu vodu. Za to vreme Džem je odlazio u kasabu i viđao se sa ženom crvene kose koja je inače bila glumica u putujućem pozorištu i čije su predstave prikazivale očevo ubistvo sina iz mitskih priča. Ovo nije slučajnost, jer je i Džem proučavao mit o Edipu koji ubija svog oca, a sve to zbog nedostataka očevog prisustva. Dakle, Džemov povratak nije bio običan povratak. Kada je majstor Mahmut ulazio duboko u bunar da kopa kako bi potekla voda, Džem mu je pomagao, vukući gore kantu punu kamenja. Tada je jednom iz kante slučajno ispao kamen na majstora. Džem se uplašio jer je u njemu video očinsku figuru, a i smatrao ga je ocem jer ga je savetovao baš onako kako samo jedan otac i može. U toj nervozi i strahu, jer se majstor nije oglašavao, Džem je odlučio da pobegne i vrati se kući. Vreme je prolazilo, on je završio fakultet, postao geolog. Nikada ga niko nije krivio za ono što se nekada desilo na bunaru. Mislio je da niko nište ne zna i da se nikada neće saznati. Oženio se, ali nije mogao da ima decu, te su njegova žena i on odlučili da otvore firmu koju su negovali kao svoje dete.
     U trećem delu romana pripovedanje se prebacuje sa Džema na ženu crvene kose, koja priča priču iz svog ugla. Saznajemo da je ona bila razlog što se Džemov otac nije vratio kući. Dakle, ona mu je bila ljubavnica. Kada je tog jednog dana u Ongorenu ugledala Džema, znala je da mu je sin, i želela je da mu se osveti, jer ju je njegov otac napustio. U toj jednoj noći, u kojoj je ona videla osvetu, a Džem pak prvu spoznaju ljubavi, ostala je trudna. Ona dobija sina Envera, za kojeg saznaje i Džem kada postaje uspešan u svom poslu. Dakle, tek posle dvadesetak godina. Džem se vraća u Ongoren jer je tamo sklopio posao, ali ono što ga tamo čeka iznenađuje sve nas. Njegova priča dobija preokret. Svi su ga mrzeli, jer se saznalo šta je uradio majstoru Mahmutu, koji je ipak uspeo da se izvuče iz bunara. Te noći, Enver mu se predstavlja kao neko drugi, i odvodi Džema do bunara, jer je ovaj imao želju da vidi kako je bunar izgrađen. Kroz priču saznaje da mu je Enver sin koji ga nimalo ne ceni jer nije bio prisutan u njegovom životu. Prepun gneva, ulio je Džemu strah, te je Džem izvadio pištolj. Na tom istom bunaru, kao sudbinskom mestu, jedan je presudio drugom.
     Postavlja se pitanje da li je otac ubio sina, ili sin oca. I ko uopšte pripoveda priču iz ovog romana? Da li je to Džem, žena cvrvene kose, majstor Mahmut, ili možda Enver? To su detalji koje ću prepustiti čitaocima da sami otkriju, kada otvore ovaj roman i utonu u svet mita i stvarnosti. Ono što mogu da kažem da je ovaj roman prepun energije, sadrži jednu uzbudljivu priču koja otkriva odnose između očeva i sinova. Otkriva stvarnost povezanu sa antičkim mitom o caru Edipu i persijskom pričom o Rustemu i Suhrabu iz Šahname. U jednoj sin ubija oca, u drugoj otac ubija sina.
Iako knjiga pripoveda o sudbinama pojedinca, ona duboko prodire i u poslednjih trideset godina turskog društva i politike. Uostalom, mudri pisac vrlo dobro zna da se ničiji život ne može odvojiti od stvarnosti koja ga okružuje. Zato tu realnost, koju čak krasi i istraga jednog ubistva, književnosti radi, uvija u oblandu drevnih mitova i mašte. U zbiru postaje jasno da ovaj "sendvič" mitova, stvarnosti i mašte zajedno čini - život. Ali i priču.