BEČEJ – Hladan vetar, kiša koja prelazi u susnežicu i trg pun ljudi koji uprkos vremenu ostaju do kraja – tako je u subotu, 22. novembra, u 19 časova na Trgu oslobođenja u Bečeju obilježena godina dana od prvog lokalnog skupa „Zastani, Srbijo“ i napada na građane koji su minutima ćutanja odavali poštu stradalima u padu nadstrešnice na novosadskoj železničkoj stanici.
Foto: Moderatorka skupa - Alisa Bajić
Skup je nosio naziv „Naš grad – naša borba“, organizovalo ga je Udruženje građana „Samo lokalno“, a program je moderirala nastavnica Alisa Bajić. Na improvizovanoj bini smenjivali su se predstavnik „Samo lokalno“ Milan Bokun, studentkinja astrofizike Sofija Dronjak, bečejska profesorka Olga Popović, zatim bivša rektorka Univerziteta u Beogradu prof. dr Ivanka Popović, glavna urednica Nove ekonomije Biljana Stepanović, profesorka Biološkog fakulteta i političarka dr Biljana Stojković i sociolog, profesor Filozofskog fakulteta Jovo Bakić.
Skup je završen simbolično – paljenjem 16 sveća, polaganjem 16 ruža i 16 minuta tišine za 16 žrtava stradalih pod nadstrešnicom.
„Šest žena je upalilo vatru“ i napad koji nije zaboravljen
U uvodu je Alisa Bajić podsetila zašto se Bečejci ponovo okupljaju baš na ovaj datum.
„Ovaj datum obeležava godinu dana od početka građanskih protesta u Bečeju. Protesta koji su započeli nakon pada nadstrešnice i tragične pogibije 16 ljudi koje je put toga dana naveo na železničku stanicu u Novom Sadu.“
Prvi se obratio Milan Bokun, predstavnik UG „Samo lokalno“. Zahvalio se građanima, gostima iz drugih mesta i partnerskim organizacijama, ali je insistirao da se ne zaboravi ko je pokrenuo bečejsko „buđenje“.
„Iako nije bila prva zvanična akcija, volim da naglasim da je šest žena u ovoj opštini pokrenulo i upalilo vatru koja i danas gori. Molim vas da i njih pozdravimo.“
Bokun je zatim otvoreno govorio o prošlogodišnjem napadu na skup.
„Prošle godine, na današnji dan, desio se napad. Dovedeni su ljudi iz drugih opština da vređaju, psuju, guraju i nazivaju raznim pogrdnim imenima okupljene građane, u želji da izazovu sukob… Grupa batinaša čekala je u obližnjem kafiću signal da izađe i obračuna se sa građanima koje su većinski činile žene, majke, prosvetne radnice i učenici.“
Podsetio je i na kasnije incidente, kada su, kako je rekao, deca i srednjoškolci bili meta uvreda dok su stajali u tišini.
„Napadi su se nastavili. Na sledećem skupu grupa odbornika i zaposlenih u lokalnoj samoupravi verbalno je napala decu dok su ovde u centru držala 16 minuta tišine. Naša deca takođe nisu bila pošteđena.“
Ipak, upravo je taj napad, kaže, bio okidač za nešto drugo.
„Nakon tog protesta probudila se naša omladina… Dobro organizovani skupovi, šetnje, blokade i pošta stradalima obeležili su gotovo celu ovu godinu. Možemo da budemo samo ponosni na našu omladinu. Nažalost, i posle godinu dana naša borba nije završena. I dalje koračamo ka istom cilju – ka slobodi, pravdi, demokratiji i boljoj zemlji za svu našu decu.“
Sofija Dronjak: „Ne želim da diplomiram iz ćutanja“
U ime mladih govorila je Sofija Dronjak, apsolventkinja astrofizike na PMF-u u Novom Sadu, koja je deo puta do Beograda prelazila peške sa studentima.
„Ja sam Sofija, apsolventkinja astrofizike. Išla sam peške od Novog Sada do Beograda da bih nešto promenila.“
Podsetila je da se od studenata očekuje da nastave studije kao da se ništa ne dešava, dok nasilje traje.
„Teško je da pre protesta, nakon kojih nas pripadnici MUP-a prebijaju, vijaju i hapse, mi sedimo i učimo i pokušavamo da ostvarimo što bolje rezultate, da upadnemo možda na budžet. Mi ne želimo nikakve povlastice. Želimo znanje zbog kog smo došli.“
Govoreći o policijskim intervencijama, nizala je konkretne slike.
„Jedan student krvavog nosa, jedan sa sedam šavova na razbijenoj glavi, jedan kolega prebijen u sporednoj ulici… Devojke i žene prebijane pesnicama od strane policije. Zasitila sam se slušanja rečenica poput ‘ništa ne može da se promeni, sve što radiš je uzalud’. Ne želim da diplomiram iz ćutanja. Ne pristajem da četiri ili pet godina mog života budu obeležene učbenicima po kojima se više ne radi, nejasnim procesima odlučivanja i pretvaranjem da je to sve normalno – dok plafoni u školama padaju.“
Naglasila je da plenumi i dalje rade, da se u tišini i uporno obučavaju kontrolori izbora, i zahvalila se dekanu PMF-a Srđanu Rončeviću „koji je izašao pred policiju i stao u zaštitu svojih studenata“.
Poruku je završila pozivom na svakodnevnu, „malu“ hrabrost.
„Razgovarajte sa vašom decom, unucima, komšijama. Škola nije samo ono što se nauči u klupi – škola je i na ulici. Nemojte ćutati na nasilje i nepravdu… Naše glave su krvave od njihovih štitova, pesnica i pendrega, a njihove ruke su uprljane životima koje su uništili i ugasili. Neka zato bude borba neprestana i vidimo se na ulicama.“
Olga Popović: deca, prosveta i – novinarke koje se ne ućutkuju
Profesorka ekonomije i aktivistkinja Olga Popović iz Bečej rekla je da se ne obraća iz jedne, već iz svih svojih uloga – prosvetne radnice, majke, ekonomistkinje, građanke.
„Nije nam dobro obrazovanje, nije nam dobra ekonomija, deci nam nije dobro – ni onima što odlaze, ni onima što ostaju, ni onima što ne mogu da dobiju svoje roditelje kao staratelje. Nije dobro celoj Srbiji, ni onima što znaju da im nije dobro, a ni onima što ne znaju da može bolje.“
Podsetila je da su prosvetari u raznim gradovima u isto vreme osetili da je neodrživo deci držati predavanja o pravdi i hrabrosti, a ćutati.
„Nema smisla učiti decu o pravdi ako je sami ne tražimo. Nema smisla pričati o hrabrosti ako se sami ne usudimo da progovorimo.“
Govoreći o prošlogodišnjem skupu, prisetila se slika sa trga i onoga što je usledilo na društvenim mrežama.
„Okače sliku na Fejsbuk i napišu: ‘roditelji, čuvajte svoju decu od ove profesorke’. Posle 25 godina rada sa srednjoškolcima, nastavnik se odjednom preobražava u neko zlo. I to od onih koji škole nemaju, diplome su kupili, zaseli na radna mesta na kojima ne moraju ništa da rade – a nas prosvetare nazivaju neradnicima. Pa da li je to pravedno?“
U jednom delu govora posebno je izdvojila medije i lokalne novinarke, koje su i u prethodnoj godini bile pod pritiskom.
„To su naše novinarke koje već godinu dana, bez obzira na pretnje, pritiske i atmosferu straha, najavljuju svaki skup, izveštavaju o svakom događaju, o svakoj temi – nezavisno, neutralno, objektivno i, pre svega, nezaustavljivo. To su Kristina Demeter Filipčev (Bečejski mozaik), Tijana Janković (Webinfo) i Tanja Drapšin (Bečejski dani).
Usledio je dug aplauz, a Popović je nastavila.
„Hvala i svim drugim hrabrim novinarima i novinarkama koji u ovoj zemlji rade ovaj težak, a jako važan posao u godinama opasnog življenja. Hvala vam što nam pokazujete da se istina ne može ućutkati.“
Na kraju je upozorila da protesti i blokade moraju da dobiju nastavak na izborima.
„Na izbore se ne može ići samo sa ulice i raskrsnice, ne može bez jasne političke artikulacije i organizovanja. Mislite o izborima, mislite o kontroli izbora kada se raspišu. Sve drugo je lepo, ali neće biti korisno.“
Ivanka Popović: od pada nadstrešnice do najveće simultane akcije
Bivša rektorka Univerziteta u Beogradu prof. dr Ivanka Popović govor je počela vraćajući se na samu nesreću u Novom Sadu.
„To je nesreća koja nije morala i nije smela da se desi. Pad nadstrešnice postao je simbol svih onih nesreća i korupcije koje se u Srbiji dešavaju.“
Objasnila je kako je nastajala ideja za akciju „Zastani, Srbijo“.
„Razmišljali smo kako da iskažemo nezadovoljstvo i nepristajanje na život u takvoj zemlji. Na početku smo mislili da će se akcija desiti u dvadesetak gradova. Na kraju se u preko 60 gradova i naselja desila akcija ‘Zastani, Srbijo’, u mnogim gradovima na više lokacija. To je verovatno najveća simultana politička akcija koja se u Srbiji desila.“
Osvrnula se na proteklu godinu studentskih blokada i protesta.
„Posle godinu dana možemo da konstatujemo da nije ispunjen nijedan studentski zahtev. Ne možemo biti zadovoljni. Ali desilo se nešto dobro – našli smo sebe, našli smo solidarnost, međusobno razumevanje i spremnost da se međusobno čujemo. To je velika stvar i za to pre svega moramo da zahvalimo studentima. Na kraju, mi svi kao građani imamo pravo na pravnu državu, na slobodne medije, na slobodne izbore, na čist vazduh, vodu i zemlju, na obrazovanje i na kulturnu baštinu. Sve je to ugroženo. Svi oni društveni i politički akteri koji su za vladavinu prava i protiv ovog sistema moraju da se povežu i dogovore, da bismo došli do države u kojoj vlast radi za građane, a ne do države u kojoj mi radimo za vlast.“
Biljana Stepanović: siromaštvo, pljačka i „fabrika laži“
Glavna urednica Nove ekonomije Biljana Stepanović rekla je da govori kao novinarka, ali iz situacije koja je „prevazišla klasične granice politike“.
„Ja sam novinarka celog svog života. Sve vreme pokušavam da se borim za istinu. Ne bih trebalo kao novinarka da se bavim politikom, međutim, ovo nije politika. Ovo je borba za našu državu i za goli opstanak. Borimo se protiv organizovane kriminalne grupe koja nas besomučno pljačka. Kolike su razmere te pljačke saznaćemo tek kad ova vlast ode. Sigurna sam da nam tada neće biti dobro – tek ćemo videti šta smo dozvolili za ovih 13 godina.“
Uz podatke o siromaštvu i minimalcu, Stepanović je dodala da je slika mračna.
„U ovoj zemlji je oko 1.300.000 ljudi na ivici siromaštva, a 800.000 ne može da zadovolji osnovne životne potrebe – da kupi hleb i nešto uz hleb. To je četiri do šest puta više siromašnih nego u prosečnim evropskim zemljama.“
Istakla je i doprinos studenata koji su „obišli celu Srbiju“ i razgovarali sa ljudima, a okupljene pozvala da ne potonu.
„Ne dajte da vas uhvati defetizam, ne dajte da kažete ‘godinu dana ništa nismo uradili’. Nije tačno – mnogo smo uradili. Ovaj režim je u odlasku. Pitanje je samo kako će da ode.“
Biljana Stojković: „Nema sive zone“
Profesorka Biološkog fakulteta i političarka dr Biljana Stojković govor je započela direktno.
„Vrlo sam besna. Godinu dana čekamo da se ostvare zahtevi koji su sasvim normalni, prirodni, civilizacijski – da se poštuje pravo i pravda, da se dođe do istine – i dobili smo ništa. Naprotiv, režim je pojačao represiju.“
Podsetila je da su upravo studenti i mladi „podigli bunu“, ali je veliki deo ogorčenosti usmerila na pasivnost dela društva.
„Ili ste protiv Vučića, ili ste njegovi – nema sive zone. Oni koji iz fotelja pametuju, sve znaju bolje i stalno kritikuju ono što studenti rade, zapravo pasiviziraju ljude i vraćaju ih u apatiju.“
Naglasila je da društvene promene nikada ne nose mase koje ćute, nego manjina koja rizikuje.
„Promene u društvu donosi onaj mali broj hrabrih – to ste vi, to su studenti, to su svi koji podržavaju studentski pokret i narodni bunt.“
Završnicu je posvetila zahtevu za izbore.
„Znam i svi ovde znamo da će pobeda doći. Doći će smena mafije sa lica zemlje, završiće tamo gde treba da završe – u smetlištu istorije i po zatvorima ove države. Do tada – nastavljamo još žešće. Raspiši izbore, kukavice.“
Jovo Bakić: „Zvona zvone za njim“
Poslednji se obratio sociolog i profesor Filozofskog fakulteta Jovo Bakić.
„Dobro vam veče, braćo i sestre, Bečejke i Bečejci! Srpkinje i Mađarice, Srbi i Mađari – mi smo svi braća i sestre u borbi protiv ovog zločinačkog režima.“
Govorio je o „organizovanom kriminalu koji je oteo republiku“, ali je kao odgovor ponudio jednostavnu formulu – zajedništvo.
„Ako se držimo zajedno, kao braća i sestre, oni protiv nas nikakvih izgleda nemaju. Ni žuti ološ, ni radikalski šljam, ni kriminalci – svi zajedno protiv nas izgleda nemaju.“
U jednom trenutku okrenuo je pažnju ka nebu i vremenu.
„Pogledajte dan kakav je – siv, težak. Kao ovaj režim. A mi smo tu pod ovom susnežicom i nigde ne idemo. Nismo ludi – znamo zašto smo ovde.“
Naglasio je da „nema građanki i građana bez republike“, ali ni republike bez ljudi koji joj „udahnu život“. Govor je završio slikom zvona.
„Ova zvona zvone. Zvone za njim. Sa zvonima ćemo gledati kako mu odzvanjaju poslednji trenuci… Živeo Bečej! Živela Vojvodina! Živela Republika Srbija!“
Sveće, ruže, tišina na vetru i susnežici
Na samom kraju, Alisa Bajić je podsetila prisutne da skup neće biti završen aplauzima, već tišinom. Građani su, po vetru, kiši i susnežici, ostali na trgu, upalili 16 sveća, položili 16 ruža i tokom 16 minuta tišine odali poštu stradalima pod nadstrešnicom u Novom Sadu.